Ja tu terkeljam, vi čitate...
Normalofobic
Sponzorirani oglasi
...
Blog
nedjelja, listopad 27, 2013
Naslovnice portala pune vijesti o tome kako je umro Vinko Coce. Prije dva dana, ista stvar sa Dolores Lambašom. Prije nekoliko tjedana bila je i Jovanka... Uz sve probleme ove države, svih tih stvari koje bi trebale biti na naslovnici, oni su odlučili portale pretvorit u moderne osmrtnice "bogatih i slavnih" (iako ni jedno ni drugo kod nas, al svejedno). Sve se bojim da sutra ne osvane da je umrla čivava od Paris Hilton. Nije bitno koju ulogu ima dotična osoba ili životinja u ovom svijetu, bitno je da su to neka imena ili osobe ili životinja za koje smo jednom čuli. Prestrašno... :D

I onda imamo s druge strane referendum o tome dal gay populacija može ili ne može sklopiti brak. Od svih referenduma koje smo mogli potpisat, npr. o tome da skinemo Vladu i tražimo prijevremene izbore ili da zabranimo svim sadašnjim i dosadašnjim političarima ikakav plaćen rad, neeeee, nas brine hoće li se peder ženit ili neće ili će se to zvat nekako drugačije... Shvaćate kud idem s ovim?

I onda ljudi kukaju kak im je loše, a ne bi nitko prstom mrdnuo da promjeni nešto. Ne, to će Isus riješiti tako što će doći u Hrvatsku i poslat sve naše probleme u ime Svevišnjega u pakao. Koliko ima nezaposlenih? Oko 300.000 registriranih recimo i još toliko onih kojima se nije dalo drkati na burzi. Ajde recimo da ih ima 500.000. I neka ima još barem 2 milijuna onih koji su na rubu propasti. I di je tih 2.5 milijuna ljudi? Zar bi se mi zaposleni koji još kak tak živimo trebali još i borit za prava onih kojima je toliko loše, uzeti dan slobodnog da bi mogli otić na Markov trg prosvjedovat? Really? Da dođe barem pola od njih na markov trg, mogli bi uzet cijeli Gornji grad i odnjet ga na Jakuševac. Ali ne, to bi trebao otići netko drugi jer tako to inače biva, kad si u qrcu čekaš svetog Spasoju da doleti iz oblaka i riješi sve tvoje brige. Moš mislit...

I da, ne dira me to više. Ne dira me što ovi političari zapravo rade i tko kuka, jer svatih da je ovaj naš narod mazohističan. On voli kad mu se servira 10 afera dnevno o tome kako je netko pokrao milijune ili kada im političar sadistički najavi da će im uzet i više nego do sada povećavajući porez. Ja brijem da narod valjda doživi neku vrstu mazohističnog orgazma jer da je suprotno sad bi nam Sabor bio na najvećem državnom otpadu. I tko sam ja da se ona uplićem u sreću većine?

Meni je život dobar. Imam što za jest, imam krov nad glavom, mogu si kupiti i kinder jaje bez grižnje savijesti, imam više od dva para cipela, imam muža koji me obožava, imam psa koji me razveseli svaki put kad ga pogledam, imam budućnost... I za koju kitu da ja idem protestirat, ne?

normalofobic @ 19:48 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, listopad 26, 2013
Hebeš politiku, vijesti, žutu štampu... bitno je da si nađeš neki ventil ili jednostavno napraviš svoj neki svijet, živiš u bunilu i imaginaciji da je sve super, jer ako se optrećuješ realnošću, dobit ćeš samo slom živaca. Eto, to prakticiram u zadnje vrijeme. Uvijek su mi govorili kako živim u nekom pinky svijetu i da to nije dobro jer nisam povezana sa realnim svijetom. I onda sam skinula pinky naočale i što sam dobila? Žile glupače koje redovito plešu po čelu kad otvorim neki portal, napadaje bijesa i panike kad vidim realno stanje, depresiju kad shvatim da je utopija samo moja nerealna želja i popizditis genralis kada vidim kuda svijet ide. Aaaaaa neeee, nema više toga. Vraćam se ja svojoj prirodnoj buniki, jer će mi život u protivnom završiti sa moždanim, infarktom i psihozom. Odustajem od pokušaja shvaćanja što je to u ljudima da su toliko destruktivni i ukratko zaključujem da je jednostavno prirodni defekt u genomu. Greška u evoluciji. To mi je puno prihvatljivije od pokušaja da objasnim taj čudnovati fenomen. I meni je to dosta. Ne mogu popraviti nekoliko milijardi jedniki koje ko dodo ptice skaču u provaliju za lubenicom. Nope, nemoguće. Ko ih šljivi. Pinky world, I'm back.

Ne isplati se živcirati. Al fakat. Nemreš promjeniti činjenicu da ćeš kad tad zbog nekog doživjeti neko negativno iskustvo, nemreš živciranjem natjerati imbecila da shvati da mu fali nekoliko dasaka u glavi (ili cijeli brodski pod)... jednostavno nemreš... A kad već nemreš, čemu onda trošiti energiju na to? Život je puno lijepši jednom kad to shvatiš. I da, uhvatim se i ja još ponekad da dobijem poriv da ispravim ovaj svijet, ali sve rijeđe i rijeđe... Ne ide to tako. Valjda Onaj gore ima neki plan koji ja ne kužim jer bi već dosad poslao neki meteor da malo popravi stanje na planetu. Da... Bit ću u bunilu i vjerovati slijepo da se to sve događa s razlogom. Kom mogu pomoć usput, mogu. Kom ne mogu, ko ga šljivi.

Eh, eto, idem sad spat jer mi se oke zaklapaju. Sutra je novi dan. Sutra će biti odličan dan... Zašto? Jer sam ja tako odlučila.

normalofobic @ 22:01 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
petak, listopad 25, 2013
Živa sam. Nije me bilo neko vrijeme jer se nagomilalo svega... Posla, obaveza, nenadanih obaveza, tako da sam se iskreno i pogubila u svemu i onda kada sam i htjela nešto napisati, jednostavno mi je mozak otkazao poslušnost.

Ali da vas ne davim problemima, evo vam jedne anegdote od prije neki dan.

Dakle, muž i ja jedan dan otišli u restoran pojest nešto, a ja danima slinila za juhom od gljiva. I naručim ja juhu od gljiva, prije toga naručim višnjevac kao aperitiv čisto jer nisam ni to probala sto godina. Inače uopće više ne pijem zadnjih par godina alkoholna pića, možda sve zajedno popijem 10 piva u godini... I tako, drmnem ja višnjevac, pojedem ja juhu od gljiva i poslije glavno jelo, nakon toga se zaputimo muž i ja autom do frenda... sjedim ja u autu kad odjednom raspad sistema... pao mi tlak, počela se trest, srce počelo nabijat, pocrvenila ko paradajz i panika... otvorim ja prozor i kroz glavu mi samo prođe: pa nisam valjda te sreće da im se neka pupavka provukla?!? Osjećaj ko pred epi napad (znat će oni koji imaju epislepsiju). I skuliram se ja nekako, pa onda opet malo čopi... Muž pita "Da te vozim na hitnu??" Reko, ma valjda ne treba, vidjet ću kak bude... I dobro, odradimo mi frenda, malo mi dobro, malo nije, al više mi je dobro nego što me nekaj šora... Dođemo doma i ode ja gledat na net o trovanju gljivama... I čitam ja o pupavki, ajde dobro, nisu ti simptomi... nije ni halucinacija od ludara, nije ni ovo, nije ni ono... kad odjednom vidim ja tekst o tome da neke jestive gljive znaju reagirat s alkoholom. Simptomi isti ko moji. Reko ahaaaa, to je to! Iako sam se pošteno isprepadala, jer čitajući kaj one teško-otrovne gljive naprave i koja je zapravo mala šansa da se izvučeš, pomislih "Pa jebemu, nisam valjda takav pehist da ponjupam pupavku?!" Sva sreća, prošlo je drugi dan... Ne jedem više nikakve gljive. Aaaa ne, zajebi ti to. Kad pogledaš, u većini slučajeva ili rikneš ak pojedeš krivu ili ti ne gine transplatacija jetre, otkazivanje bubrega i čupanje pola organa... Kaj mi to treba. Bye bye gljive. Neću ni šampinjone jest više. Zajebi ti to stari moj hahaha...

I tako, dugo se već nisam pošteno uplašila, ali i u neku ruku nasmijala samoj sebi. Inače stvarno nisam paničar, imam žučne kamence koje odgađam izvadit jer mi se ne ide pod nož, imam respiratornu aritmiju, imam kroničnu upalu bubrega i još pitaj bog kaj, al ništa od toga mene ne plaši.. ali gljive ljudi moji... hahahahaha... 3 godine života mi oduzela panika taj dan :D I tako... Moram se smijat svemu što dođe jer druge nema... Osim neke ludare i stalnog apartmana u njoj...

Ali da, živa sam. Neće me ni ludi gljivi hahahaha...

normalofobic @ 11:13 |Komentiraj | Komentari: 4 | Prikaži komentare
utorak, rujan 17, 2013
Mislim, kakva je ovo kiša pobogu? Ko da netko kante lijeva. Kao to su kapljice?! Izađeš van i ako te uhvati pljusak, možeš pokupit potres mozga kolike kapljurine padaju. I kao da to nije dosta, ta kiša pada vodoravno, ne okomito s neba prema zemlji, nego brate mili, to se zaletava u tebe bočno. Pobogu, gdje su nestale one divne, plahe, ljetne kišice koje su djelovale kao da te nježno dodiruju? Danas izaći na kišu je je mazohističan poriv da dobiješ šljive po tijelu. A da ne spomenem da više nema one izreke "Joj super sad će mi kiša oprat auto!". Aaaaa ne, sad ti kiša usere auto još gore nego ga da ne pereš mjesecima.

No... Dakle, danas usred te kišurine, morala ja otić do zubarke. Moram prvo spomenuti da je moj apsoštrumpni strah od zubara nestao s obzirom da imam super zubarku, pa sam eto, nećete vjerovati, otišla preventivno da pogleda zube. I kao da nije dosta što mi brisaći na autu žele odletjet sa šajbe s obzirom da slapovi Niagare padaju na nju, te je sama vidljivost jednaka nuli, još sam tuka sinula leće ujutro nakon ne znam koliko dana neprestanog nošenja i zaključila da je moje vidno polje metar ispred mene. Kaj je najgore, uopće nemam neku dioptriju, ekšli je -1. Ali kada nosite leće danima, oko vam se opusti i onda kada ih, kao ja skinete, dva dana ste čoravi dok se oko ne oporavi. Tako da sam uz smanjenu kišnu vidljivost i dotičan problem sa očima čirila ko bakica kroz šajbu uz maksimalnu brzinu od 30km/h hahahaha. Ispričavam se svima koji su trubili i pokazivali srednji prst, ali vjerujte, bilo je za vašu sigurnost hahahaha. (No dobro, nije bilo taaaaak strašno, vidjela sam obrise... :D)

I tako eto ide dan, zijevam kao da u atmosferi opasno fali kisika. I taman kad pomislim da sam odzijevala svoje, eto opet se usta počnu razvlačiti toliko da bi mogla progutati monitor. eto, opet zijevam... Pa jebemu rižu...

normalofobic @ 15:20 |Komentiraj | Komentari: 3 | Prikaži komentare
ponedjeljak, rujan 2, 2013
Stiglo ljeto trideseto, godina mi žao nije :D

normalofobic @ 20:14 |Komentiraj | Komentari: 7 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 31, 2013
Moram ovo podijeliti s vama. Dakle, prije dva dana tražila sam po netu neke serije koje bi mogla pogledati, s obzirom da sve koje inače gledam čekaju svoju novu sezonu. I surfam ja tako po site-u koje stream-a serije, odem na popis prema abecedi, zujim i gledam i vidim ja "The Bachelorette". Kaj je to? Odem ja to vidjet, kliknem ja neku sezonu i nije mi vrag dao mira, ajde idem pogledati prvih dve sekunde da vidim što tu ima... Inače sam osoba koja voli promatrat ljude, pa mi je pažnju zapravo privukla debilana koja stoji iza svega toga.

Ajmo od početka. Bachelorette je emisija gdje ženska osoba bira muža kroz neki vremenski period eliminirajući prijavljene kandidate. Ima i muška verzija koliko sam vidjela. No to nije poanta. Poanta je da... O Bože, kako to i izreći... Poanta je da je to jedan veliki kupleraj. I nije mi vrag dao mira pa sam na preskokce praktički odgledala veći dio sezone. Da, i sama sebi se čudim.

Uglavnom, priča ide ovako. Jedna je žena, 25 muških prijavljenih kandidata. Prve večeri eliminira njih 7, ostane ih 18. Tih 18 odvede na neki otok gdje odabere 2 osobe s kojima će ići na date na solo i izabere oko 6-8 njih s kojima će ići na grupni date. I to traje par dana i onda slijedi opet eliminacija i ode njih 5 doma... I tako dok ih ne ostane na kraju nakon par tjedana ili mjeseci (nemam pojma točno) samo dva koji ju na kraju zaprose pa jednog odbije i slomi mu srce a s drugim se zaruči.

Meni je to bilo toliko debilno da sam morala otići u anale tih događanja jer nisam mogla vjerovati što na svijetu sve postoji. Prva stvar, ono što je meni uključilo alarm je sama činjenica da ideš tražit muža na TV-u. Drugo, tko normalan se ide upuštati u lov na "mladenku" boreći se protiv 20-ak drugih ljudi, znajući pritom da se ona ljubaka sa svima svaki dan?! Treće, ona se žnjara sa svima što je samo po sebi odvratno i čudnovato i nemrem to nikako shvatiti osim da ju nazovem dronfuljom. Dakle, zamislite sebe u situaciji (iako ne znam tko bi se normalan na to prijavio) gdje pokušavaš "osvojiti" srce neke žene/muškarca, i ajde pretpostavimo da egzotični otok i sve to čak i probudi tvoje osjećaje za nju/njega, ali pobogu, imaš još 10 ljudi oko sebe s kojima si svaki dan u hotelskoj sobi i ideš spavat s činjenicom da se ta tvoja "ljubav" ljubila maloprije s tvojim cimerom. Znaš kad bi nekog zaprosila? Nikad pa ni tad. Dakle, na kraju dobiješ drolju koju je diralo, ljubilo i žnjaralo 20 različitih likova oko tebe.

S druge strane, kad ih ostane petero, skužiš da su se zaljubili (pitaj boga kako ali jesu) i onda im svima priča jednu te istu priču i na kraju povrijedi ovu četvoricu, pogotovo onog jadnička čiju prosidbu odbije. Halooooo, ne znam za vas, al meni je to apsolutno bolesno kad krenete analizirat što se tamo sve događa. A da ne spomenem mušku verziju gdje lik bira između 20 žena. To je fakat zanimljivo gledat. Barem vidiš koliko su žene ekšli i podlije, manipulativnije i mutavije od muškog roda u nekim situacijama. Uglavnom, Bože me sačuvaj.

Eto, zadnja dva dana se isčuđavam ovom svijetu. Taman kad pomisliš da si sve vidio, bum eto nešto novo. Ako imate vremena na pretek, i ako ste možda student psihologije ili psiholog, ima tu materijala za analiziranje koliko hočeš. Svakakvih ličnosti se nađe na ovakvim emisijama. Još sam u šoku. Hahaha.

normalofobic @ 17:32 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
srijeda, kolovoz 28, 2013
Daklem, jučer dan pun ljuljanja. Iako živim podno Medvednice i iako mnogi ovdje nisu osjetili potrese, ja imam taj prirodni dar ili sam evolucijski toliko nazadna da mi je ostao instinkt pračovjeka, da osjetim svako vibriranje zemlje. U prijevodu, jučer mi se cijeli dan ljuljala zemlja pod nogama, a nisam uopće bila pijana. I svaki put je tako. I onda navečer napokon zaspim kad odjednom "Trššš, bum, tresss, sijev.." Eto munja i gromova. Juhuuuuu, reko Google Earth slika 'rvacku za nove mape.

Sjetila me Aqua u komentaru da pročešljam sve lude odluke pijanstva... Jednom sam na Gornjem Gradu pila s ekipom i tamo gdje je onaj park iznad bivšeg Indy'sa, kopali su neku rupetinu 2x5 metara i duboku oko dva metra... Eh sad, pošto mi je enormna količina pive smanjila percepciju, ja sam bila uvjerena da ja to mogu preskočiti. Da... Bad idea! Sva sreća pa je padala kiša tih dana pa sam skočila u blato... Odnosno... Strmopizdila se u blato. I došla doma, legla spavat, zaboravila ujutro što je bilo. Ustanem se, odem pišat, a majketi ko da sam bila na medicinskom turizmu, od glave do pete sasušeno blato.. Pogledam krevet, ko svinjac haha... Zovem ja uokolo da pitam što se pobogu desilo, kad ono "Tuko, ne sjećaš se da si pokušala preskočit kanjon na Gornjem Gradu?!?".

Koja je vaša smješna priča iz pijanih scenarija?

normalofobic @ 11:31 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
nedjelja, kolovoz 25, 2013
Evo preživjeh dan. Ali moram priznat, I'm too old for this shit sa cuganjem. Kaj je najgore, nisam ja ni neš popila, tipa 3 bambusa, samo kaj ja ne cugam inače i oporavak sa 30 godina traje puno duže nego sa 18... Ali moram priznat da dobijem fascinantne ideje kad se napijem.. Npr. u neko gluvo doba noći palo mi je na pamet da u dnevni boravak (kod frenda) dovedem gusku njegovog susjeda (mislim na pravu gusku, sa perjem, ne ženu). Sva sreća, lik ima psa, pa je ideja ostala samo ideja. Note to myself: kad si pijan, iako ti se nešto čini super i posve logično, vjeruj mi - NIJE!

I onda se probudih danas, u nekom polu mamurnom stadiju, nit sam strgana, nit sam odmorna, gladna sam a ne jede mi se ništa, spavala bi a ne mogu... Grozno, poželiš se teleportirati van tijela dok ne dođe k sebi. Sad sam ok, opet mi se neš jede, a nedjelja je, Konzum ne radi, spava mi se, a opet mi se nešto jede, a s druge strane ne da mi se na klopu, no ako legnem praznog želudca, nema tog boga da zaspim... Eto kakve mene drame danas muče. Rekoh, prestara sam ja za to.

Sve u svemu, bilo je super sve dok se nisam probudila ujutro hahaha.

normalofobic @ 21:38 |Komentiraj | Komentari: 6 | Prikaži komentare
subota, kolovoz 24, 2013
Probudih se sa podstanarom na usnici. Herr Pes je odlučio vidjeti što ima kod mene, nije kao dugo bio. Ako išta mrzim to je činjenica da nosim tu spodobu sa sobom i da može iskočiti bilo kad i da dok ne smisle neki lijek (a to sumnjam da budu), živjet će ko podstanar u meni cijelo vrijeme. Krasno.

Otišla sam u ljekarnu ujutro po razno razna sredstva da ga ubijem, suzbijem i da nestane, te usput otkrila Herpatch serum koji namaljaš na ranu i onda taj gel postane proziran i barem ne hodaš sa bijelom flekom uokolo. Kako to piše na kutijici "Nevidljiv gel za herpes" :D

No, sumnjam da vas zanimaju moje konstantne borbe sa štetočinama koje me napadaju, bilo u mikrobiološkom ili ljudskom obliku... Da vidiš, vidiš... Imaju svi oni nešto zajedničko... Nemreš ih se tako lako riješiti, iritiraju te, pokušavaju te sredit... Ali dobra stvar je što ja uvijek pobjedim tako da se ne nerviram. I ovaj Mustafa na usnici će otić za par dana...

Možda je bolje da se napijem, ha? Nije to tako loša ideja. Idem kasnije do frendova pa ću se napit i update-at viziju života iz perspektive pijandure. Eto, ideja za eksperiment: Usporedba važnosti informacija u trijeznom i pijanom stanju hahaha.

Mda, tipkamo se kad budem imala 2 promila aklohola više u krvi :)

normalofobic @ 17:42 |Komentiraj | Komentari: 5 | Prikaži komentare
ponedjeljak, kolovoz 19, 2013
Što nas ne ubije, ojača nas. Svaka loša stvar je ujedno i dobra, svaka dobra može biti i potencijalno loša. Život je misterij, život je ono što svi pokušavamo shvatiti, ali nitko ne zna što on zapravo je.

Ja biram život sa emocijama jer emocije su one koje daju boju i različitost. Emocije čine razliku između proživio sam i preživio sam. Emocije kakve god da jesu, one nas čine živima. Ljudi koji odluče biti hladni i rezervirani žive svoj život kroz crno-bijeli TV. Ja biram svoj život u fullHD rezoluciji.

Ja biram... Tako kratka, a tako važna rečenica. Imati mogućnost birati je nešto predivno, a ujedno često zlorabljeno. Imati samo tu mogućnost je najlijepši dar koji ti netko može pokloniti, a mi ljudi ga često koristimo u krive svrhe.

Volim i voljet ću. Nikada ne mrzim jer mržnja nije ono kako ja želim živjeti. Mržnja nije ono čega se želim sjećati. Mržnja nema mjesto u mojem životu.

Opraštam jer i ja griješim. Ponekad indirektno uvrijedim nekoga, ponekad u afektu kažem nešto što kasnije požalim i zato praštam, jer i ja ponekad očekujem oprost.

Živim svoj život sa postavkom da drugog neće biti. Živim ga najbolje što znam i nikada ga neću prestati voljeti, nikada se neću prestati nadati boljem jer život je jedinstven i unikatan, poseban i dragocijen. Život je pjesma koju ti pjevaš, kojom inspiriraš druge i samim time ju stvaraš moćnim oruđem s kojim utječeš na druge. Svaka tvoja riječ i djelo mogu pozitivno ili negativno utjecati na nekoga, zato pazi što govoriš i pazi što činiš. Jedna mala pogreška može biti nešto zbog čega se nekome prelije kap preko čaše isto kao što jedna mala lijepa gesta može biti gutljaj olakšanja za nekoga.

Živite svoj život pravedno, jer život je jedan. I ako i ima nešto poslije njega, biti ćete ponosni na sebe jer ste ga proživjeli baš onako kako ste oduvijek željeli.

Život je sad, nije sutra, nije prekosutra, nije za dva sata. Život se događa baš u ovom trenutku i baš sada je pravo vrijeme da ga živite kako spada. Budite pravedni, jer život pamti. Budite dobri, jer ono što jeste to i dobijete. Život je vaše zrcalo. Što sijete, to ćete i žeti. Stoga ne zaboravite prvo razmisliti što želite u životu i onda to dajte drugima, jer kad tad, to će vam se vratiti.

Život je lijep. Ako vi želite da bude.

normalofobic @ 12:28 |Komentiraj | Komentari: 1 | Prikaži komentare